O jeziku

Crnogorski jezik

Crnogorski jezik sastavni je dio štokavskoga jezičkog sistema. Crnogorski je jezik službeni jezik u Crnoj Gori (od 2007. godine). Njime govore i Crnogorci u iseljeništvu, pogotovo u Peroju (Republika Hrvatska), u Skadru i suśednoj mu Vraki (Albanija) te u Lovćencu i Feketiću (Vojvodina).

Istorijski razvoj

Istorijski razvoj crnogorskoga jezika može se podijeliti na 6 perioda:

dukljanski period (od sredine IX vijeka do 80-ih godina XII vijeka)
zetski period (od 80-ih godina XII vijeka do kraja XV vijeka)
period pisanoga jezika (od kraja XV vijeka do sredine XVIII vijeka)
period nekodifikovanoga književnog jezika (od sredine XVIII vijeka do 30-ih godina XIX vijeka)
prelazni period (od 30-ih godina XIX vijeka do Prvoga svjetskog rata)
vukovski period (od Prvoga svjetskog rata do naših dana), koji ima dvije etape: belićevsku (međuratni period) i savremenu (od 1944. godine).
dukljanski period (od sredine IX vijeka do 80-ih godina XII vijeka)
period pisanoga jezika (od kraja XV vijeka do sredine XVIII vijeka)
prelazni period (od 30-ih godina XIX vijeka do Prvoga svjetskog rata)
zetski period (od 80-ih godina XII vijeka do kraja XV vijeka)
period nekodifikovanoga književnog jezika (od sredine XVIII vijeka do 30-ih godina XIX vijeka)
vukovski period (od Prvoga svjetskog rata do naših dana), koji ima dvije etape: belićevsku (međuratni period) i savremenu (od 1944. godine).

Počeci crnogorske pismenosti sežu do sredine IX vijeka, odnosno u dukljanski period. Početkom toga perioda (do 80-ih godina XII vijeka) u primorskome pojasu osniva se veliki broj benediktinskih manastira. Dok su tragovi latinske i grčke pismenosti dukljanskoga perioda djelimično sačuvani, o pismenosti na slovenskome jeziku postoje samo posredna svjedočanstva. Pretpostavka da se u Duklji glagoljska pismenost mogla razviti pod uticajem snažnoga centra slovenske pismenosti u Ohridu čini se vjerovatnom, iako u nauci postoji i stav da je slovenska književnost dukljanskoga perioda pisana latiničnim pismom. U dukljanskome periodu na teritoriji uz Skadarsko jezero razvija se književna djelatnost. Centar te djelatnosti bio je manastir Prečista Krajinska, đe je nastalo i reprezentativno književno djelo Život zetskoga kneza Vladimira anonimnoga Dukljanina iz Krajine. Drugo značajno djelo iz toga perioda jeste hronika Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina, odnosno Regnum Sclavorum. Ni jedno ni drugo djelo nije sačuvano u originalu, već u latinskome prijepisu iz XVII vijeka. Sudeći po brojnim manastirima i skriptorijima na nekadašnjoj dukljanskoj teritoriji te visokom stepenu društvenoga razvoja kad je Duklja od pape dobila kraljevsko državno priznanje i nadbiskupiju u Baru, mora da je saobrazno tome vremenu postojao i visok stepen pismenosti, koju potvrđuje i pomenuto žitije o Vladimiru kao izrazito beletrističko djelo. Međutim pisani spomenici iz toga perioda do nas nijesu stigli. Vjerovatno nijesu preživjeli naredno vrijeme, koje se u istoriji crnogorskoga jezika naziva zetskim periodom.

Proširi tekst

Zetski period u istoriji crnogorskoga književnog jezika počinje padom Duklje/Zete pod rašku/srpsku vlast i proteže se na vladavinu Balšića i Crnojevića. U literaturi ne postoji saglasnost u vezi s datiranjem glagoljice i ćirilice na današnjem crnogorskome prostoru. Neki autori smatraju da ta dva pisma nijesu mogla opstojati u dukljanskome periodu jer su bila odraz istočnoevropske ideologije i kulture, suparničke u odnosu na, prema njihovu mišljenju, izrazito zapadnoevropski orijentisanu Duklju. Nasuprot tome, nije mali broj proučavalaca koji smatraju da se u dukljanskome periodu crnogorske pismenosti koristila glagoljica, a ima i onih koji su mišljenja da su najranija djela crnogorske književnosti bila pisana ćirilicom. No na osnovu sačuvane rukopisne građe sa sigurnošću se može utvrditi da je u zetskome periodu došlo do dominantne upotrebe starocrkvenoslovenskoga jezika i ćirilice.

Glagoljicu će u zetskome periodu u potpunosti istisnuti ćirilica. Njezinu neslavnu sudbinu slikovito opisuje podatak da je ćirilička Ilovička krmčija bila povezana koricama koje su činila dva glagoljska pergamenta.

Ti su pergamenti zapravo Mihanovićev odlomak, koji je tako i stigao do nas. U XV vijeku u pravoslavnim crkvama na ostrvima i obalama Skadarskoga jezera veliki broj svještenika radio je na prepisivanju i iluminacijama crkvenih knjiga. Stoga se pojava crnogorske štamparije može smatrati prirodnom posljedicom te razvijene prepisivačke književne djelatnosti.

Ta štamparija, koju je utemeljio Đurađ Crnojević, najvjerovatnije je prvobitno bila magacionirana na Obodu, a rad je započela na Cetinju. U njoj je pečatano pet inkunabula: Oktoih prvoglasnik, Oktoih petoglasnik, Psaltir s posljedovanjem, Trebnik i Četvorojevanđelje. Samo četiri slovenska naroda imaju inkunabule na svome jeziku, odnosno na starocrkvenoslovenskome jeziku sopstvene redakcije. Pored Čeha, Hrvata i Ukrajinaca, to su i Crnogorci. U zetskome periodu razvija se zetska (crnogorska) redakcija starocrkvenoslovenskoga jezika. Najznačajniji predstavnik te redakcije i reprezentativno djelo toga perioda jeste Miroslavljevo jevanđelje, nastalo u Kotoru 80-ih godina XII vijeka, a pisala su ga dva pisara – Zećanin Varsameleon, koji je napisao glavninu djela, i Rašanin Gligorije, pisar posljednjih dviju stranica. Crnogorska/zetska redakcija definiše se kao tip starocrkvenoslovenskoga jezika izgovorno prilagođen mjesnome jeziku prepisivača iz srednjovjekovne Zete. Ta redakcija nastala je vjerovatno u dvorskoj kancelariji Stefana Nemanje u Kotoru i obilježila zetski period crnogorske pismenosti i književnosti, premda ima autora koji je datiraju u dublju prošlost. Iz nje su se razvile i bosanska i srpska redakcija starocrkvenoslovenskoga jezika. Zetska/crnogorska redakcija neosnovano je često tretirana kao zetsko-humska, iako se zna da je nastala u Zeti, pa se odatle proširila na Hum.

Period pisanoga jezika obuhvata vrijeme od kraja XV do sredine XVIII stoljeća. Pod pisanim jezikom ovđe se podrazumijeva pisana realizacija mjesnoga govornog jezika. U novim društveno-istorijskim okolnostima u Crnoj Gori postepeno se prelazi na ponovnu upotrebu crnogorskoga jezika s narodnom osnovom. Ipak u pravoslavnoj crkvi će se još dugo upotrebljavati starocrkvenoslovenski jezik. U toj fazi, kao posljedica zetskoga perioda, dominiraju starocrkvenoslovenske knjige i ćirilica. Međutim, u Boki zetski/crnogorski tip starocrkvenoslovenskoga jezika nije ostavio dublje tragove u književnosti perioda o kojemu je riječ. U njoj će primat imati latinski i talijanski jezik, naročito u periodu humanizma i renesanse, da bi epohu baroka obilježila sve veća upotreba narodnoga jezika u književnosti. Za razliku od opisanih jezičkih prilika koje su karakteristične za crkvenu upotrebu, već u prethodnoj epohi narodni se jezik počeo ponovo probijati u pismenost domena svjetovne upotrebe. Brojni natpisi, zapisi, povelje, testamenti i sl. svjedoče o upotrebi narodnoga jezika s elementima crkvenoslovenske pismenosti. To potvrđuju i vranjinske povelje, nastale iz pera zetskih/crnogorskih pisara u doba Nemanjića, Balšića i Crnojevića. Pisani jezik u svjetovnoj upotrebi nastaviće pratiti razvoj crnogorskoga govornog jezika, a kako je vrijeme više odmicalo – književni jezik se sve više oslobađao crkvenoslovenskih elemenata. Na spontano ujednačavanje crnogorskoga narodnoga i književnoga jezika posebno je uticala izuzetno razvijena usmena književnost i kult riječi. Dva najznačajnija pisca u periodu pisanoga jezika javljaju se u poznoj fazi, u baroknome periodu. To su Andrija Zmajević u primorskome dijelu (Boka Kotorska) i Danilo Petrović Njegoš u kontinentalnome dijelu (Cetinje). I jedan i drugi pisali su crnogorskim narodnim jezikom.

Od druge polovine XVIII vijeka, prije svega jačanjem državne i crkvene organizacije, stvaraju se preduslovi za uspostavljanje nekodifikovanoga crnogorskog književnoga jezika kao sredstva zajedničke komunikacije na cijelome terenu što se nalazio pod jurisdikcijom tadašnje države i crkve, a isto tako i na Crnogorskom primorju. Pisani jezik tako spontano prerasta u nekodifikovani književni (standardni) jezik. Po tome je procesu razvoj crnogorskoga jezika osoben jer je njegova osnova bio prirodno formirani koine sloj koji se prvobitno učvrstio u jeziku usmene književnosti. Već je tada gotovo izniveliran narodni i književni jezik, pa su crnogorski pisci pisali u skladu s govornim uzusom.

Još prije rođenja Vuka Stefanovića Karadžića Peraštanin Ivan-Antun Nenadić (1768) zalagao se za fonetsko pravopisno načelo da se lašnje može štjeti kako se govori i da se izgovara kako se i štije. To je pravilo vrlo rano bilo praktično primijenjeno u jeziku crnogorske književnosti. Stoga nije čudo što su kasnije načela jezičke reforme Vuka Karadžića prihvaćena bez većih problema. Već u periodu nekodifikovanoga crnogorskoga književnog jezika mogu se uočiti tri stila: beletristički, poslovni i naučni. Svi su oni oformljeni u procesu spontane crnogorske jezičke standardizacije. Crnogorska književnost je i jezički i sadržajno izvirala iz narodnoga života. U periodu o kojemu je riječ najveći domet takvoga književnog jezika dosegnut je u poslanicama Svetoga Petra Cetinjskog.

Kao posljedica djelovanja jezičke reforme Vuka Karadžića, u crnogorskome jeziku prelaznoga perioda (od 30-ih godina XIX vijeka do Prvoga svjetskog rata) dolazi do značajnih promjena i zvaničnoga ukidanja nekih tipičnih crnogorskih jezičkih obilježja. U cijelome tom periodu jezik je u Crnoj Gori zvanično nazivan srpski, a asimilacija crnogorskoga jezika prema opšteštokavskome karadžićevskom modelu najviše je sprovođena putem udžbenika i izvanjskoga nastavnog kadra koji je bezrezervno slijedio tekovine jezičke reforme Vuka Karadžića. Kako Vukovo načelo uvođenja narodnoga jezika u književnost nije imalo protivnika u Crnoj Gori (jer je ono u njoj bilo starije od Vuka), ni njegova jezička reforma nije imala većih protivnika. Ipak, prihvatanje svih tekovina te reforme nije teklo glatko, pa se stvarao front između crnogorskih kulturnih poslenika jer Karadžićev model jezika bio je namijenjen prostoru čiji je Crna Gora bila tek neznatan dio, pa je on vremenom napuštao iz toga modela neka opštecrnogorska jezička obilježja. Iako su se i jedni i drugi pozivali na Vuka, glavni uzrok nesuglasica ticao se žrtvovanja tih obilježja koja su u crnogorskoj pismenosti i književnosti imala dugu, viševjekovnu upotrebnu tradiciju. U dugim raspravama naročito su se istakli Jovan Pavlović (dosljedni vukovac) i Lazar Tomanović, koji se, između ostaloga, zalagao za uvođenje grafema ś i ź, te Đuro Špadijer, koji je u svoju Srpsku gramatiku (namijenjenu 3. i 4. razredu osnovnih škola u Crnoj Gori) unio neke osobine što su Vukovim modelom bile svrstane u dijalektizme i provincijalizme, i Mirko Mijušković, tek svršeni profesor Velike škole u Beogradu.

No od školske 1863/64. godine počinje u Crnoj Gori kontinuirano sprovođenje Karadžićeve jezičke reforme u cetinjskoj „maloj školi“, u almanahu Orlić od 1865. godine te u spisima crnogorskoga Senata i državne administracije od 1868. godine. Time počinje sistematsko poopštavanje tipičnih opštecrnogorskih jezičkih osobina u službenoj (pisanoj) komunikaciji jer su (kao dijalektizmi i provincijalizmi) odbacivana sva obilježja koja Karadžić-Daničićevim modelom jezika nijesu bila obuhvaćena. Ta reforma će do kraja XIX vijeka u Crnoj Gori izvojevati konačnu pobjedu, i to najprije u administrativnome, publicističkome i naučnome stilu. Tome se procesu najduže opirao beletristički stil, koji će i dalje uglavnom ostati izvan domašaja pomenute reforme i s očuvanim temeljnim crnogorskim jezičkim obilježjima ući u XX vijek. O očuvanju tipičnih osobina crnogorskoga jezika u beletrističkome stilu svjedoče djela trojice reprezentativnih predstavnika toga perioda: Petra II Petrovića Njegoša, Stefana Mitrova Ljubiše i Marka Miljanova Popovića.

Procesi koji su započeti u prelaznome periodu finalizovaće se u narednome, vukovskom periodu koji će obilježiti XX vijek i prenijeti se u novi milenijum. Taj period dijeli se na dvije etape: Belićevu i savremenu.

Najkrupnije promjene crnogorski književni jezik pretrpio je u etapi koju je obilježilo djelovanje srpskoga jezikoslovca Aleksandra Belića, tj. između dva svjetska rata. Crnogorske jezičke posebitosti, očuvane u beletrističkome stilu u prvim dvijema decenijama XX stoljeća, u novim društveno-istorijskim okvirima bile su utopljene u zajednički „srpski/srpskohrvatski“ jezički šablon. Iako je Belićevim Pravopisom iz 1923. godine npr. ijekavica bila formalno dopuštena, on i u njemu i u narednim izdanjima ističe kako je jekavska jotacija dijalekatska pojava, te su time Crnogorci bili obavezni na upotrebu atipičnih nejotovanih oblika tipa djed, cjedilo, tjerati, sjesti i sl. U narednim izdanjima Belić će ukinuti normativni status i tzv. dužim nastavcima zamjeničko-pridjevske promjene -ijem, -ijeh i umjesto njih kodifikovati samo kratke nastavke. Tako će Vukov model jezika najprije početi da napuštaju Vukove pristalice. No i pored formalnoga priznavanja ijekavice u književnome jeziku, Crnu Goru međuratnoga perioda obilježiće sve veća upotreba ekavice. Uvođenje ekavice sprovodilo se i preko prosvjete jer su udžbenici i nastavni kadar bili mahom ekavski. O tome slikovito svjedoče napisi u ondašnjoj crnogorskoj štampi. Glavna odrednica Belićeve etape bila je uklanjanje razlika između crnogorskoga i srpskog jezika i utapanje prvoga u drugi.

Savremena etapa u razvoju crnogorskoga književnoga jezika počinje poslije II svjetskog rata, kad se s poboljšanjem državnoga položaja popravlja i status jezika. Istina, ni u tome periodu Crna Gora nije dobila pravo da svoj jezik imenuje sopstvenim imenom. Službeni jezik bio je srpskohrvatski, odnosno srpski od 1992. godine, ali je makar status ijekavice bio ustavno zagarantovan. U procesu jezičke standardizacije opet će svekoliko biti zaobiđena i Crna Gora i Crnogorci, pa je u Zaključcima tzv. Novosadskog dogovora naglašeno da se zajednički književni jezik razvijao oko dva glavna središta – Beograda i Zagreba, a za nacrt toga pravopisa rečeno je da će ga izraditi grupa srpskih i hrvatskih stručnjaka. I tim pravopisom bile su isključene sve tipične crnogorske makrostrukturne osobine. Iako je zvanična jezička politika stajala iza tih zaključaka, Uprava Udruženja književnika Crne Gore odrekla se pogrešnoga tretmana crnogorskoga jezika u Pravopisu srpskohrvatskoga jezika. Već od 1968. godine u Crnoj Gori se pojavljuje grupa kulturnih radnika koja je imala novi pristup temeljnim crnogorskim vrijednostima što su potvrđivale postojanje zasebnoga crnogorskog naroda, nacije, jezika i države.

Zahvaljujući zalaganju te generacije crnogorskih kulturnih djelatnika, poslije raspada SFRJ u Crnoj Gori će se formirati niz institucija koje će raditi na očuvanju suštinskih crnogorskih vrijednosti. Prije svega treba pomenuti Crnogorski PEN centar, Maticu crnogorsku, Dukljansku akademiju nauka i umjetnosti, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje i Crnogorsko društvo nezavisnih književnika.

Veliki značaj u tome vremenu imala je Deklaracija o ustavnom položaju crnogorskoga jezika Crnogorskoga PEN centra, čija je pojava izazvala posljednji pokušaj nekih predstavnika unifikatorske lingvistike za uvođenje ekavice na autohtonome ijekavskom prostoru. Taj pokušaj nije uspio jer ga je osudila većina jezikoslovaca, čak i neki koji su pripadali toj unifikatorskoj lingvistici i negirali postojanje crnogorskoga jezika. Ipak, u posljednjih dvadesetak godina bilo je nastojanja i pokušaja pojedinih jezikoslovaca da normiraju određene ekavizme u crnogorskome standardu, koji u njemu nemaju naučnoga utemeljenja, već predstavljaju odraz unitarističke jezičke politike i import s ekavskoga područja.

Takvi pokušaji pravdani su tzv. spontanim jezičkim razvojem i uprošćavanjem grupa „teških za izgovor“ (npr. rječnik > rečnik; sljedeći > sledeći; prijelaz > prelaz i sl.). U posljednjoj deceniji XX vijeka, kao plod dugogodišnjega izučavanja crnogorskoga jezika, pobrojane institucije objavile su udžbenike neophodne za izučavanje toga jezika. To su: pravopisni priručnik Piši kao što zboriš (Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Podgorica, 1993), dvotomna istorija crnogorskoga jezika – Crnogorski jezik (Matica crnogorska, Cetinje, 1993. & 1997), Pravopis crnogorskoga jezika (Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1997) i Gramatika crnogorskoga jezika (Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2001). Njima je utemeljena nauka o crnogorskome jeziku – montenegristika. Njihov autor bio je Vojislav P. Nikčević, i na osnovu njih je crnogorski jezik postao predmet izučavanja na mnogim slavističkim katedrama. I, konačno, borba za afirmaciju crnogorskoga jezika krunisana je novim crnogorskim Ustavom (2007), đe je taj jezik prvi put stekao službeni status. Već 2008. godine Vlada Crne Gore formirala je Savjet za standardizaciju crnogorskoga jezika radi izrade pravopisa, gramatike i rječnika crnogorskoga jezika. No taj Savjet nije uspio odgovoriti zadatku zbog kojega je osnovan jer jedna grupa njegovih članova, opterećena tradicionalističkim shvatanjima o jeziku, nije mogla prihvatiti kodifikaciju tipičnih crnogorskih jezičkih osobina. Poslije godinu i po dana neuspjeloga rada Savjet je ukinut i uspostavljena je tročlana Ekspertska komisija za standardizaciju crnogorskoga jezika (Milenko A. Perović, Josip Silić i Ljudmila Vasiljeva). Ta je komisija pristupila redakturi radne verzije Pravopisa crnogorskoga jezika, koju je sačinio Adnan Čirgić, nakon čega je taj pravopis i usvojen (2009). Komisija je zatim odredila jezikoslovce koji će izraditi Gramatiku crnogorskoga jezika – Adnana Čirgića, Iva Pranjkovića i Josipa Silića, uz saradnju Jelene Šušanj. Formiran je i Redakcijski odbor (Milenko Perović, Josip Silić, Ljudmila Vasiljeva, Adnan Čirgić i Jelena Šušanj), koji je priredio drugo, izmijenjeno izdanje Pravopisa crnogorskoga jezika. Tako je i Crna Gora (2010) dobila zvanični pravopis i gramatiku crnogorskoga jezika.

Crnogorski govori

Crnogorski govori spadaju među bolje izučene govore u slovenskome svijetu. Vrlo je malo crnogorskih krajeva koji nijesu dijalektološki obrađeni. No sinteza o crnogorskim govorima, Crnogorska dijalektologija, još uvijek nije sačinjena. Crnogorski govori su (i)jekavski štokavski govori. Donedavno su postojale i dvije ikavsko-jekavske govorne skupine: muslimani u Podgorici i u Gusinju. No ikavizam se danas očuvao samo u govoru najstarijih govornih predstavnika i u govoru podgoričkih iseljenika u Skadru. U govorima duž srpske jezičke granice, prije svega u crnogorskome dijelu Sandžaka, zamjena jata je ijekavsko-ekavska (mada ima i znatnijih odstupanja), što je svakako produkt srpskih jezičkih uticaja.

Ti govori izučavani su uglavnom u okviru tradicionalne serbistike/serbokroatistike. To je i razlog što je većina proučavalaca nastojala dokazati postojanje dva strogo polarizovana dijalekta koji zahvataju crnogorski prostor (ne poklapajući se s crnogorskim državnim granicama). Za śeverozapadne crnogorske govore usvojen je terministočnohercegovački dijalekat, dok je preostali dio govora različito imenovan: istočnocrnogorski dijalekat, zetsko-lovćenski dijalekat, zetsko-sjenički dijalekat, zetsko-južnosandžački dijalekat, zetsko-gornjopolimski dijalekat i sl. Osim toga bilo je jezikoslovaca koji su nastojali dokazati kako je neodrživa i sintagma crnogorski govori jer na crnogorskoj teritoriji „nema“ pojava koje nije moguće naći na drugim područjima „srpskohrvatskog jezika“, odnosno štokavštine.

Ako se može govoriti o raznovrsnosti i razuđenosti crnogorskih govora, odnosno o njihovoj strogoj polarizaciji, onda je to akcenatsko stanje njihovo. Prema akcentu se bolje nego prema ma kojem drugom jezičkome sloju može odrediti pripadnost crnogorskih govornih predstavnika određenome mjesnom govoru. Nijedan drugi jezički sloj, pa čak ni bilo koja osobina, ne može biti pouzdan faktor u tome jer su mnogi mjesni govori po svim ostalim osobinama izuzetno slični ili podudarni. Crnogorski govori poznaju dvočlani, tročlani i četvoročlani akcenatski sistem. Tročlani akcenatski sistem zastupljen je u Lepetanima, Ozrinićima s Broćancem i Gusinju; četvoročlani u śeverozapadnim crnogorskim govorima, Bjelopavlićima, Donjim Pješivcima, Vasojevićima i crnogorskome dijelu Sandžaka; a dvoakcenatski sistem zastupljen je u svim ostalim govorima. Međutim, isti akcenatski tipovi razlikuju se u pojedinim govorima.

Dosadašnji kriterijumi za podjelu crnogorskih govora (zamjena jata i akcentuacija) nijesu potvrdili naučnu utemeljenost podjele crnogorskih govora na dva odijeljena dijalekta. Akcentuacija to nije potvrdila zbog već pomenute prevelike akcenatske neujednačenosti crnogorskih govora. To nije potvrdila ni zamjena jata jer su crnogorski govori (osim po izuzetku) (i)jekavski. A i akcenatski udaljeni govori sasvim su bliski, gotovo identični, u ostalim jezičkim osobinama – i fonološkim i morfonološkim i morfološkim i sintaksičkim i leksičkim. Stoga treba govoriti o crnogorskim govorima kao cjelini u kojoj se izdvajaju tri govorne skupine: jugoistočna, śeverozapadna i skupina govora crnogorskoga dijela Sandžaka. U okviru jugoistočne skupine govorne specifičnosti pojedinih plemena nešto su izrazitije, pa se može govoriti o 5 govornih grana:

  1. podlovćenska govorna grana (teritorija četiri nahije i Crnogorsko primorje od Perasta do Bara)
  2. barsko-mrkojevićka govorna grana
  3. kučko-pipersko-bratonožićka govorna grana
  4. zetsko-podgorička govorna grana (kojoj pripadaju i Tuzi s okolinom te govor crnogorske dijaspore u Vraki i Skadru)
  5. donjopješivačko-bjelopavlićko-vasojevićka govorna grana

Od te klasifikacije značajnija je činjenica da je broj specifičnosti pojedinih govornih grana nesrazmjerno manji od broja zajedničkih crta jugoistočne skupine, baš kao što je i broj specifičnosti tri navedene govorne skupine (śeverozapadne, jugoistočne skupine i skupine govora crnogorskoga dijela Sandžaka) u ogromnom zaostatku u odnosu na broj njihovih zajedničkih, opštecrnogorskih jezičkih crta. Takođe, važno je istaći da jedinice iz navedene podjele crnogorskih govora nipošto ne mogu biti shvaćene kao zasebni dijalekti jer za takav status ne pośeduju dovoljan broj zasebnih (ni makro- ni mikro-) specifičnosti.