Pet paradoksa modernosti

Pet paradoksa modernosti

Današnji čovjek ne da se više zadiviti. Sve je već vidio.
Modernost je za njega postala tradicija. Jedino ga još pomalo

zbunjuje to što se tradicija danas predstavlja kao vrhunac mod-
ernosti. Nekada, jukstapozicija te dvije riječi izgledala je kao

protivurječnost ili spoj pojmova, kao što je „plamen tako crn“ od

koga gori Fedra, ili „tamni svjetionik “ s kojim Bodler poredi ide-
ju progresa. Dugo smo suprotstavljali tradicionalno i moderno, a

da nijesmo ni govorili o modernosti i modernizmu: da li je mod-
erno ono što raskida s tradicijom, a tradicionalno ono što odo-
lijeva modernizaciji? Prema etimologiji, tradicija je prenošenje

jednoga modela ili vjerovanja s jedne generacije na narednu, iz
jedne epohe u drugu: ona pretpostavlja poslušnost autoritetu i
vjernost porijeklu. Govoriti o modernoj tradiciji, dakle, bilo bi
apsurdno, jer bi ta tradicija bila sačinjena od prekida. Svakako,
prekidi se shvataju kao novi počeci, kao sve postojanija otkrića
izvora, ali se ti novi počeci brzo okončaju, a novi izvori brzo
prevaziđu. Budući da svaka generacija raskida s prošlošću, i taj
prekid bi trebalo da čini tradiciju. Ali zar nije tradicija prekida
nužno negacija tradicije i istovremeno negacija raskida? Kako je
pisao Oktavio Paz u Konvergentnoj tački, moderna tradicija je
tradicija uperena protiv sebe same, i taj protivurječni paradoks

najavljuje sudbinu estetske modernosti: ona potvrđuje i istovre-
meno poriče umjetnost, izdaje naredbu o sopstvenom životu i

sopstvenoj smrti, veličini i propadanju. Povezivanje suprotnosti

otkriva modernu kao negaciju tradicije, odnosno tradiciju ne-
gacije; ono otkriva njenu aporiju ili logički ćorsokak.