Rječnik književnoga djela Novaka Kilibarde

„Kad ovca zaluta uzblešeno bleji, ne kaže se da je pogri-
ješila no ugriješila. Glagol pogriješila rezervisan je za đevojku

koja je rodila vanbračno dijete. Jagnje prerasta u šilježe, šilježe

u dvizicu, kad se dvizica ojagnji, postaje – ovca! Ako šilježe do-
nese mladunče, nije se ojagnjilo no – ošpurilo. Jagnje koje dođe

na svijet tek tokom ljeta, a ne s proljeća kao druga jagnjad, to je
– tr­zun­če. Kad ugine bravče – ovca, koza, goveče, kaže se da je
krepalo, crklo ili lipsalo, ali kad se ugasi život u košnici, ne kaže
se ni slučajno da je pčela krepala no – umrla! Pčela je za seljaka
samo u đečjem udžbeniku insekat! Pjesma zamišlja ljudske duše

kao pčele popadale po lišću. Vjeruje se da je Svetome Petru Ce-
tinjskome izlećela duša iz usta kao pčela. Kad ugine mladunče

ovce, koze i krave, ne kaže se da je krepalo no – dospjelo! Volovi
od iste krave su braća, i konj je konju brat, krava je majka teleta
kao i kobila ždrebeta, ali krmača nikad nije majka no – skotnica,

kao i kučka! Pas psu nije brat no – su­lo­žnik. Kad orač ujarmi vo-
love da otpočne prvu brazdu, neće zaboraviti da nježno i veselo

dovikne volu – ojs brate moj! Nije se dogodilo da seljak tako
bratimi psa ili jarca, a o vepru da ne govorimo. Dobrica Ćosić,
odista veliki pisac kad se tematski ne odmakne od sela, kazao je

istinitu riječ o relaciji seljak – vo hranilac u romanu Vreme smr-
ti. Tamo Dragutin, posilni Živojina Mišića moli Vojvodu da ne

zaboravi stoku kad pominje zaslužne koji su Švabe i Poćoreka

prećerali pro Drine. Volovi, ti srpski hranitelji izvukli su iz gli-
ba zaglavljene topove kad to konji nijesu mogli. Tupi, uporni i vijugavi vo izvuče teret što ne može hitri, naprešiti i kao tetiva
zategnuti konj!“