U svečanoj sali Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju juče je održano predavanje prof. dr Sanje Zubčić s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci na temu „Dokidanje razlike u načinu izricanja mjesta i cilja kretanja u zapadnim južnoslavenskim jezicima“. Potiranje razlike između akuzativa i lokativa (npr. Živi na Cetinje i Ide na Cetinje) karakterika je mnogih indoevropskih jezika, a potvrđeno je u svim zapadnim južnoslovenskim jezicima, osim slovenačkoga, bez obzira na njihovu izrazitu dijalekatsku izdiferenciranost.
Svoje predavanje profesorica Zubčić podijelila je na tri segmenta, te je u prvome govorila o arealnoj rasprostranjenosti ove pojave, u drugome je nastojala objasniti njeno porijeklo, dok je u treći segment posvetila njezinu klasifikacijskome potencijalu.
U hrvatskome jeziku do gubljenja razlike između akuzativa i lokativa u izražavanju mjesta i cilja kretanja dolazi u čakavskom narječju te u štokavskim govorima Dubrovnika i Konavala. U srpskome se jeziku ta jezička karakteristika javlja u govorima Novoga Pazara i Sjenice i njihove okoline te u banatskim govorima, a odlika je i kosovsko-resavskoga dijalekta i torlačkih govora. U bosanskome jeziku pojava kojom se profesorica Zubčić bavila u ovome predavanju gotovo je nepoznata. U istočnohercegovačkome dijalektu javlja se tek sporadično, u govorima koji se graniče s crnogorskima.
S druge strane, kako je istaknuto i na predavanju, u oba crnogorska dijalekta – i śeverozapadnom i jugoistočnom – sprovedeno je izjednačavanje lokativa kao padeža mirovanja i akuzativa kao padeža cilja nauštrb lokativa, što ih povezuje u homogen i neodvojiv lingvistički kompleks. Jedino se u Crnoj Gori razlika u načinu izricanja mjesta i cilja kretanja, tj. ujednačavanje akuzativa i lokativa javlja dosljedno na čitavoj teritoriji, te bi se, smatra profesorica Zubčić, slijedeći teoriju razlikovnosti, na zapadnojužnoslovenskom prostoru mogla odrediti kao alijetet, odlika čitavoga sistema.
Svi se istraživači koji su se bavili ovom tematikom slažu da data pojava ima porijeklo u romanskim jezicima. Do gubljenja razlike u načinu izricanja mjesta i cilja kretanja, istakla je profesorica Zubčić, u hrvatskim govorima dolazi pod uticajem dalmatskih romanskih idioma koji su se govorili na datoj teritoriji (veljotski, jadertinski i raguzejski). Izuzetak su naselja u kojima se i danas govori istrorumunskim jezikom te naselja koji im gravitiraju, đe se ova karakteristika razvila pod uticajem datoga jezika. Ova jezička crta u srpskim govorima u kojima se javlja rezultat je uticaja balkanskih romanskih jezika ili kontakata s crnogorskim govorima, a to posljednje navodi se i kao uzrok sporadične pojave ove karakteristike u istočnohercegovačkim govorima uz crnogorsku granicu. I u crnogorskome jeziku ova je odlika posljedica labeatskoga (barskoromanskog) jezika.
„S obzirom na to da dokidanje karakterizira oba crnogorska dijalekta, a u ostalim je, susjednim štokavskim govorima ono samo sporadično i drugačijega postanja, ova jezična značajka je važan klasifikacijski čimbenik koji potvrđuje samobitnost crnogorskoga“, zaključila je u svome predavanju profesorica Zubčić.